Tehnička greška

Kao što to često zna biti putevi me odvedu na terapiju za slušna osjetila, energičnu probu Tehničke greške.

Kao jedan od najvećih fanova ovih punk/rock braće/rođaka koji su osnovali bend još 2002. godine u Zaglavu, mogu reći da su kao vino, što stariji to bolji. I pritom ne misli na vino Ribar. Sjećam se njihovih početaka iz Zaglava (Dugi otok) kada je cijeli gornji dio mjesta odzvanjao punkerskim rifovima koji su dopirali iz male barake. U toj baraci su se stisnula svirati tri brata, kronološki od najstarijeg Špralje: Ante na gitari, Zvonko na basu i Ivan na mikrofonu. Napokon na bubanj sjeda prvi rođak, Zvone (Zvonko Kosović). Odrasli na jakom utjecaju punka, rocka, irske folk i dalmatinske pjesme odmah su počeli u stvaranju autorskih pjesama. Tada nastaju pjesme kao “Nije mi ništa” kojih se sada samo stariji fanovi sjećaju…

Krštenje prve svirke imaju na underground sceni u legendarnom prostoru Batack, zatim u Grbe a od tada uzimaju velik zamah i godinama ne propuštaju ni jednu svirku u Zadru. Nastaju pjesme kao što je “Pila”, “Sjene”, “Predati”…Nakon što počinju probe održavati u Zadru, pridružuje im se Kršo (Krševan Zrilić), gitaristički virtuoz glazbenoradne knjižice pune pečata. Unosi svoj gitaristički duh i tekstove u nove pjesme i polako se formira specifičan zvuk Tehničke greške. Dominira energija rocka sa pankerskim temeljima i obiljem vokala. Na svakoj novoj svirci atmosfera je sve raspjevanija i pogo je sve žešći. Pozivaju ih na svirke u inozemstvo, a kite se svirkama po većem djelu Hrvatske. “Meštar visokog morala”, “Euforija” i “Lagana” su  pjesme kojeu poznaje publika ove alternativne scene. Njihov potencijal prepoznaje i engleski bend “Angelic Upstars“. Na svojoj stranici se zahvaljuju na druženju za vrijeme njihove turneju kada su posjetili Zadar i svirali s njima na festivalu “Live N Loud”. Snimaju navijačku himnu «Idemo do kraja» za Tornado koja postaje hit i može se čuti na svim radijima.

2009. godina za Tehničku grešku je turbulentna, snima se prvi demo album imena «Korak više», a za bubnjarsku sjedalicu sjeda Purge(Luka Merle). On svoj glazbeni genij podjednako dobro pokazuje na više instrumenata a bend osjeća njegov talent kroz nove pjesme koje nastaju.

Redaju se nove i originalne pjesme kao «Telefon», «Inspiracija» i «Good Bay». Sve su redom pamtljive i ostaju u uhu slučajnog i namjernog slušatelja. Simptomi te vrste zaraze manifestiraju se kroz cjelodnevno fućkanje i liječi se samo slušanjem pjesama sa demo albuma.

Zbog novonastalih bračnih statusa i drugih poslovnih obaveza bend od nedavno usporava sa svojim stvaralaštvom a na bubanj se ponovno vraća rođak Zvone. Potencijal jedinstvenog zvuka koji Tehnička Greška nudi je onaj koncertni, i to stadionski, kako ga bar mi fanovi vidimo. Zato se nadamo što skorijem povratku na pozornice i studijsko snimanje albuma.  U ime svih fanova pozivam ih na, kako bi to sami najbolje otpjevali, «Hrabro naprijed, idemo do kraja!»

Intervju - Ante Špralja (gitara):

1.Tko si ti?

- Moje ime je unte i sve oko mene je šareni svijet :))

2.Koliko dugo se baviš glazbom i što za tvoje glazbeno oblikovanje znači Tehnička greška?

- Glazbom se bavim od svoje 15.-e godine. Tehnička greška je bila i još uvijek je, moj odnosno naš način izražavanja putem glazbe i stvaranja nečega što bi trebalo biti drugačije i posebno.

3.Na koji način najčešće stvarate/pišete glazbu i odakle crpite inspiraciju?

- Hm ... samo ću jedno reći: inspiracija mi dolazi svaki ama baš svaki dan, ideja je mnogo, mnogo više nego ikad, nego ikada ...

4.Možeš li izdvojiti najdražu autorsku pjesmu i najbolju svirku na kojem ste svirali?

- Dvije najdraže su mi: Sjene, koju je napisao moj tbra zvonko i Lagana by kršo .... svaka svirka je dobra, aliiiiiii moram izdvojiti live 'n' loud 2005. u zadru i nastup s legendarnim angelic upstarts-ima

5.Kako vidiš budućnost punk-rock glazbe u Hrvatskoj?

- Općenito glazba u Hrvata je krenula čudnim putovima ali uvijek se nađe grupa ljudi koji ne razmišljaju komercijalno, pa tako ja kažem da ima budućnosti jer i tako ovo što radimo, radimo za sebe a ne za široke mase!

Sunčani zalogaj

Što bi ste rekli nekome tko vas uvjerava da su najbolje stvari besplatne?

Naravno da će se većina neće puno raspravljati o potonjem.  Ali ipak, koliko smo toga zapravo svijesni? Ostavimo posljednje pitanje privremeno otvorenim dok ne razmotrimo čudan slučaj jednog gospodina iz Indije. Svoj prvi dojam o njemu sam stekao pogledavši emisiju Na rubu znanosti u kojoj je gostovao dotični Hira Ratan Manek, osamdesetogodišnjak tipično indijske puti, sijedih bafa i kose. Jedna od prvih stvari koje sam zamjetio su bili njegovi savršeni, bjeli zubi;  neprirodno uščuvani za njegove godine, nekako nepotrošeni. Također jedna od njegovih karakternih kontura lica su zasigurno oči odnosno velike, okrugle očne duplje. Tada sam počeo slušati. Sva mimika i gestikulacija, ton pa i boja glasa, pričala su istu priču kao i riječi koje je izgovarao. A pričao je o stvarima kao što su potpuno psihofizičko zdravlje i duhovnost, izvorima energije kojima se služimo svakodnevno i o onom koje smo davno zaboravili. Ali tek kada je rekao kako je 2000., uz 24-satni nadzor međunarodnog tima liječnika koji su ga proučavali, prestao jesti  411 dana, tek tada mogu reći da je zaplijenio moju pažnju. Onako usput, također tvrdi da od 1995. gotovo u potpunosti živi samo od sunčeve energije i vode.

On je svoj fenomen objasio na jednostavan način. Biljke dobivaju energiju iz Sunca, rastu te ih mi ili životinje konzumramo i dobivamo energiju iz njih. Taj izvor energije smatra drugorazrednim. Životinje jedu biljke, mi jedemo životinje i to bi bio tercijalan izvor energije. Sada dolazimo do primarnog izvora energije koji pokreće sve na Zemlji, Sunce. Njega smatra najčišćim, najzdravijim i najoslobađajućim izvorom energije u slučaju da ga znamo koristiti. Zato je metodom pokušaja i pogrešaka uspio razraditi HRM metodu. Tom jednostavnom metodom mogu se koristiti svi te postići neovisnost o hrani.

Ali upravo ta vrsta neovisnosti nije cilj ove vježbe koja se radi tako da se gleda u sigurne sate u Sunce. Sigurni sati za gledanje direktno u Sunce su oni kada je indeks ultravioletnog zračenja manji od 2 a to je uvijek bar jedan sat nakon izlaska ili prije zalaska. Ali postepeno privikavanje očiju zahtjeva počinjanje gledanja od 10 sekunda te svakodnevo povećavanje za daljnjih 10 sekundi što bi značilo da ćemo 6. put gledati cijelu minutu. 270. gledanjem ćemo doći do 45 minuta. To je najviša minutaža u kojoj Sunce nije štetno za oči a ujedno u to vrijeme i cjela krv u tjelu prokola kroz taj organ. Nakon toga postoji nekoliko načina kako nastaviti iskorištavat Sunčevu energiju a jedan od njih je postepeno vraćanje na 15 minuta na čemu bi trebalo ostati godinu dana. Također je bitno naglasiti da bi osoba za vrijeme gledanja trebala biti uspravljena i po mogućnosti stajati bosa na goloj zemlji. Gledati ne trebamo svaki dan i možemo raditi i duže pauze u slučaju oblake ili osobnih obaveza nakon čega se nastavi gdje se stalo. Ne smiju se nositi naočale ili kontaktne leće za vrijeme gledanja. Nakon svake vježbe potrebno je zatvoriti oči i pričekati da nestanu šarene boje u mraku. Upravo kada zatvorimo oči nakon gledanja ispuštaju se povećane količine hormona melatonin zaduženog za usporeno starenje i pozitivno raspoloženje. 


Pinalna žlijezda (epifiza) se smatra najvažnijom žlijezdom u ljudskom organizmu i to u suštinskom smislu postojanja čovjeka kao duhovnog (energetskog) bića oko koje je obložena fizička ljuska. Prosječna veličina pinealne žlijezde je 6x6 mm i s godinama se smanjuje, no kod osamdesetogodišnjeg gospodina Maneka ona je 8x11 mm. Ona također luči DMT, ali to je sad već neka druga priča. S pinealnom žlijezdom se možemo susresti u mnogim današnjim kulturama i umrlim civilizacijama skrivenu pod simbolikom zrnca koje podsjeća na šišku. U istočnjačkim kulturama ono je predstavljeno kao "treće oko" ili šesta čakra. Stoga, neovisnost o hrani nije cilj ove vježbe već potpuno fizičko zdravlje, emocionalna uravnoteženost i duhovno uzdizanje koje su isprepleteni elementi i ne mogu se gledati zasebno.

I tako, sjedio sam zaprepašten logikom ovog simpatičnog starca. Uvijek do tada sam izuzetne i prosvjetljene ljude zamišljao kao jogije koji cijeli život meditiraju u špilji da bi došli do nekakvih postignuća. Ali ovaj Indijac ima sveučilišnu diplomu iz strojarstva i većinu života je bio trgovac prije nego se odlučio odreći materijalnog stila života. Ne imajući nikakve materijalne koristi od toga da javno govori o ovoj metodi, jedini motiv su mu globalne implikacije koje su moguće prakticiranje istog. Zaista je teško iz perspektive čovjeka odraslog na Zapadu razmišljati o vrijednostima na koje nam Hira Ratan Manek upućuje. Ali odlučio sam pokušati. Napokon, pa ništa me ne košta!


I nakon nekoliko mjeseci isprekidane prakse, još zvane Sungazing ili Solarna joga, približio sam se 7.-oj minuti. Prvo mogu reći se zaista može gledati toliko dugo bez oštećenja očiju. Drugo, osjećaj koji daje je neopisiv u nekoliko redaka i mogao bi ga opisati samo tako da posvetim cijeli blog Sungeizingu. Neki su to već i napravili stoga im se zahvaljujem što djelu iskustva koja pomažu u istraživanju i shvaćanju ove teme.

http://solarnayoga.info/hrm.html
http://www.mandrilo.com/index.php/gledanje-u-sunce
http://solarhealing.com/process/
http://www.cybermikan-sungazing.org/
http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/Zdravlje/Gledanje_u_sunce.htm


A pitanje koje je ostalo otvoreno svatko će ipak morati zatvoriti za sebe. Ali za početak ne bi bilo loše razmisliti u kojoj mjeri nas hrana,  njena proizvodnja, ubijanje životinja i biljaka, njen otpad, rad za nju i njene posljedice po zdravlju, porobljavaju? Zanimljive li mozgalice...

Cirkus zvan Hladno pivo

Uvijek su me oduševljavali koncertnom kvalitetom zvuka koja nije ni ovog puta zaostala.

Nakon neplaniranog dolaska na koncert Hladnog piva, koji se održao 7. sječnja u zadarskom Arsenalu, odlučio sam im ponovno dati priliku da me impresioniraju. Osim izvanredne kvalitete zvuka i starih hitova koje sam slušao, na žalost nisu mi ponudili ništa što bi me natjeralo na preslušavanje novog repertoara. U prvim redovima gužvala se najmlađa publika koja teško da dovoljno prepoznaje kronologiju njihovog rada i polaganu ali sigurnu komercijaliizaciju nekadašnjeg punk benda. Zanimljivo koliko se pritom suptilno rugaju svima, a čini mi se i sami sebi, pjevajući stih "Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava..."

Ipak vrlo zanimljiv bio je videozid na kojemu su se u pozadini pjesama vrtili različiti video-clipovi, tako je uz pjesmu "Debeli" publika mogla vidjeti slike političara Čobankovića, Šeksa i Đapića, mješane s raznim jelima od janjetine do hamburgera. Mile je spomenuo i referendum za ulazak u Europsku uniju, a u svom stilu rekao je publici kako mu i euroskeptici i eurofili idu na onu stvar. Odsvirali su set s tridesetak pjesama, od legendarnih starijih -  "Trening za umiranje",  "Für Immer Punk","Nije sve tako sivo", "Ne volim te", preko nešto novijih "Carstvo Passea", "Biološki sat", "Superman", pa do novih "Pravo ja", "Svijet glamura", "Ezoterija" i "Fotoaparat", "Može", ali i mnoge druge.
Na kraju, nesumljivo jedan od najpopularnijih bendova u Hrvatskoj zna natjerati publiku da se dobro pogura i razbaca. Atmosfera je bila energična i mogle su se osjetit dobre vibracije kako prožimaju prepuni Arsenal. Stoga, skidam kapu ovom putujućem cirkusu, posjetit ću vas i drugom prilikom. Možda čak i namjerno.

Gospoda s bauštele

Zidam kuću trokatnicu, mješam malter, motam žicu, da nam živi, živi rad!..

Bauštela, složenica od dvije njemačke riječi; bau - gradnja i štela - mjesto, drugim riječima lokacija gdje se nešto gradi. Onaj tko je bio sreće da iskusi bauštelu zna da se na tim lokacijama junački radi. Za vrijeme zimskih praznika putevi su me odveli na jednu takvu lokaciju u svrhu popravljanja studentskog budžeta. Fizički poslovi mi nisu nikada bili mrski. Uvijek sam ih gledao kao plaćenu teretanu. I mogu reći da sam na baušteli uživao, većinom. Kombinacija svježeg zraka nakon bure, sunca i fizičke aktivnosti kao da mi je pogodila sretnu žicu. Ekipa na baušteli me podsjećala na ekipu iz filma Parada. Dva Bosanca, dva Albanca, ja kao Hrvat te su nam samo falili Srbin i homoseksualac. Radilo se od mraka do mraka a treća etaža sa krovom polako je dobijala zamišljenu formu.

Obrnuto proporcionalno završavanju radova na ovoj kući rušio se moj stereotip s predrasudama o bauštelcima. Nakon što sam proveo tjedan radeći  kao pomoćnik šefa tog gradilišta, simpatičnog i često raspjevanog Želje, počeo sam shvaćati zašto jedan majstor zidar na baušteli ima istu dnevnicu kao sveučilišni profesor. Nekako mi to nije imalo smisla kada sam prvi put razmišljao o tome. O čemu bi trebala ovisiti dnevnica? Onda sam pokušao rezonirati uspoređujući neke osnovne elemetne kao što su dobivanje titule zanimanja, uvjeti rada i nazovimo to društveno korisna svrha.

Za početak, treba promotriti kako se zaslužuje titula majstora zidara na građevini. Ta titula se ne potvrđuje diplomom već su zidari samoprozvani majstori. Ali da se majstorom ne bi mogao prozvati bilo tko pobrinuo se zakon tržišta u kojem samo oni najbolji ugovaraju sljedeće poslove. I tako, iz godine u godinu, od zidara naučnika  do majstora postaje onaj koga će gurati riječ preporuke. I naravno, majstori ne mogu biti svi. Potrebna je fizička kondicija i brzina svojstvena sportašima, spretnost u radu s raznim alatima i sposobnost brzog odlčivanja. Naravno da to ne može biti svatko, pogotovo za to što dug put od naučnika do majstora najčešće je popraćen bez zaštite od vanjskih atmosferlija.

S druge strane, kako se postaje sveučilišni profesor? Dugogodišnjim akademskim obrazovanjem za vrijeme čega se ne zarađuje već je najčešće potrebno uzdržavanje od strane roditelja ili države. Za rad su potrebne retoričke vještine i duboko poznavanje materije specijalizirane struke. Naravno, ni to ne može biti svatko a statistika to potvrđuje i kaže da samo 7% Hrvata ima visoko obrazovanje. Moram primjetiti da ni biti student bez samostalnih primanja nije lako. Dok zidar naučnik šljaka za dnevnicu prosječne hrvatske plaće, student se treba strpiti na svoju neovisnost.

A kada se usporede uvjeti u kojima rade zidar majstor i sveučilišni profesor tek tada dolazimo do očitog zaključka da rad po nesnosnim vrućinama ili hladoćama, vjetru, snijegu, kiši je teži od onog u klimatiziranom uredu ili predavaonici. Ta razlika definitivno ide u prilog zidarske dnevnice. Također su u stalnoj opasnosti da im nešto padne na glavu ili da sami padnu sa velike visine. Ali i činjenica je da fizički rad, popularnije zvan „kičmatrans“, često uzrokuje probleme s kralježnicom te u godinama pred mirovinom sve teže je živjeti od fizičkog rada zbog zdravstvenih problema. Također plus za dnevicu zidara.

Ali što je sa kategorijom društvene koristi ovih zanimanja? Naši intelektualci i akademici svojim radom teže društvenom napretku i svoju svrhu nalaze u svojoj socijalnoj koristi. Ali ne bi imali gdje obavljati svoj društveno koristan rad bez znanja jednog majstora zidara da im sagradi od jednog lijepog sveučilišta do ostale arhitekture kojima se divimo dok prolazimo gradom. Isprepletenost i ovisnost ova dva zanimanja je ista kao i što je u životu sve povezano pa mi se čini da je i društvena korist podjednaka.

Napokon, dolazim do zaključka da je zanimanje jednog bauštelca itekako podcijenjen u odnosu na zanimanje profesora a podjednaka dnevnica itekako zaslužena. Svha ovog posta je promjeniti stereotipe onih koji bauštelce vide samo kao lijene radnike pretežito bosanske pripadnosti sa pivom u ruci. Znanje jednog zidara se stječe cijeloživotnim iskustvom kao i profesorsko znanje. Za kraj ću prepričati jednu anegdotu iz Švicarske.

Poznanik koji od nedavno u toj ekonomski razvijenoj zemlji postavlja knauf, obučen u malo zaprljan radni kombinezon, ulazi u autobus nakon posla. Autobus je pun ljudi i sva su mjesta popunjena. Ali tada se diže stariji gospodin i kaže:  „Sjednite, vi ste radili cijeli dan.“ Dotični poznanik koji je odrastao u Hrvatskoj ostao je zaprepašten jer, kako kaže, tu nije nikada doživio takvo poštivanje običnog bauštelca...

Advent u Zagrebu

Onaj osjećaj kada stojite ispred jambo plakata i ništa vam nije jasno.

Slika preuzeta sa http://www.alfa-portala.com/

Prolazio sam zadarskim ulicama jedne listopadne večeri i ugledao jambo plakat sa simpatično postavljenim zagrebačkim sibolima unutar snježne kugle. Iznad nje je stajao natpis "Darujte si Advent u Zagrebu". Ništa mi nije bilo jasno. Kakav advent u Zagrebu? Što bi to moglo biti? Nastavio sam dalje neopterećujući se previše tim pitanjima.

No,  7. prosinca sam se šetao zagrebačkim ulicama. Kada sam stigao na trg bana Jelačića ugledao sam na binu iznad koje je stajala velika slika snježne kugle. Na bini su se izmjenjivali glazbenici različitih repertoara, godišta i žanrova.Pokraj bine podignut je veliki šator u kojem su se mogla degustirati razna vina, probati šarolike mesne menije i slušati muziku koju je puštao DJ sa božićnom kapicom. "A to je Advent u Zagrebu!" shvatio sam. Ubrzo sam na internetu pronašao program događanja.

Izvanredo osmišljen program uključio je razne lokacije održavanja Adventa: već spomenut trg bana Josipa Jelačića, trg Brtanc, Zrinjevac, Kvatrić, trg dr. Franje Tuđmana, Tkalčićevu ulicu, Mimaru i  Grič. Zagreb se također može pohvaliti živim božićnim jaslicama, veselim božićnim tramvajem,  i adventskim svijećama oko fontane na trgu J. Jelačića. Advent je otvoren 2.prosincan 3D mapingom na Zrinjevcu a završio je novogodišnjim koncertom TBF-a na Britancu.

Sve u svemu jedan ogroman projekt Turističke zajednice grada Zagreba koji služi za brendiranjea grada Zagreba kao jednu od europskih metropola. Idejno i grafičko riješenje osmislila je agencija za integrirane tržišne komunikacije Unex Grupa. Kampanja je osim hrvatskih, pozvala i stanovnike Austrije, Mađarske, Italije, Slovenije, BiH, Srbije.Ukupno troškovi projekta prelaze preko dva miliona kuna.

Vratiti se Zavrati

Čim mi je rekao da će ponijeti motornu pilu znao sam da će biti zanimljivo.

„Iza vrata pa bez i“ motirao sam i na brzinu izlazio iz kuće. Pokušao sam igrom asocijacija predočiti ime skloništa u koje idem ne bi li ga moji ukućani lakše zapamtili. Uvijek im prije odlaska kažem gdje idem u slučaju da bude kakvih problema da znaju reći Gorskoj službi spašavanja  kuda sam se kretao.

Pao je dogovor između prijatelja Vlade i mene o četverodnevnom odlasku do skloništa Zavrata.  Obojica smo našli taman vremena da se vratimo na Badnjak kući. Ali na kraju je, kao i uvijek, najteže otići s Velebita pa smo skoro produžili još toliko. Čim smo stigli autom na visoravan Rujno (900m) krenuli smo planinariti na sjeverzapad. Ovog puta smo obojica nosili po tridesetak kilograma opreme dok smo se za motornu pilu izmjenjivali. Znali smo da možemo malo isforsirati s opremom jer do skloništa ima manje od sat vremena a većinu puta smo zadržavali visinu. Na nekim djelovima livade je bilo i do pola metra snjega a ostalo je bura otpuhala. Stigli smo do praznog skloništa Zavrata. Već je pala noć i kuhanje i pijuckanje vina bilo je na programu. Za sutra smo isplanirali napilati i iscjepati što više drva možemo. Velebitska noć bez televizije prolazi sporije nego u civilizaciji. U devet sati sam imao osjećaj kao da je ponoć te ugodno zaspao.

Vlado je imao gadan problem s debljinom vreće za spavanje te mu je cijelu noć bilo hladno. Ujutro se ustao cijeli ukočen od prevrtanja u vreći. Ubrzo je stiglo vrijeme za pilanje. Ali pila je bila loša i dala nam je toliko muke da smo skoro požalili što smo je ponijeli. Ipak, na kraju je upalila i ispilali smo sva veća debla oko skloništa. Jedano lijepo deblo, promjera 25 cm, smo odlučili prepilati uzduž na dvije polovice i od njih napraviti dva naslona. Ti nasloni su se izvrsno uklopili na debla koja već godinama služe kao klupe ispred skloništa. Izradu naslona ću pamtiti kao prvoklasnu zabavu na koju smo potrošili puna dva dana. Alata smo imali oskudno; par sjekira i ručnu pilu. Sa sobom sam ponio brukve i čekić jer smo već u gradu spominjali stolarske radove. Na kraju radova ipak smo bili zadovoljni sa učinjenim iako nasloni nisu u potpunosti ispali kakvim smo željeli.

Drugog dana na Zavratu je stigao još jedan Zadranin, Toni. Kroz priču smo saznali da je nedavno izašao iz zatvora u kojem je bio zbog poveće količine marihunane pa smo ga većinu vremena ispitivali o zatvorskim iskustvima. Svašta smo se naslušali a najviše smo se razočarali kada nam je razbio iluziju da se može imati Play Station u zatvoru.

Trećeg dana smo naumili posjetiti špilju Vodaru koja se nalazi pola sata od skloništa. Bura je bila izrazito jaka a put slabo markiran tako da smo se dosta gubili po putu.  Iako promrzli i izmoreni od bure uspijeli smo pronaći špilju. Predivna je to špilja sa raznolikim ukrasima i dvije velike dvorane. Duboka je, po mojoj procjeni, oko 100 metara . Doživljaj potpune tišine i potpunog mraka može se doživjeti samo u špilji pa smo iskoristili ovu priliku za ugasiti čeone lampe i potpuno se umiriti. Stanje svijesti u koje vas ovakva situacija vodi je jako zanimljiva. Ako ste sreće osjetila vida, sluha, opipa, okusa i njuha se prigušuju i daju prostora za osvještavanje ostalih osjetila koje rijetko koristimo. Iz ugodnih i konstantnih 14 Celzijusevih stupnjeva u špilji izašli smo na nulu i jake udare bure. Dok smo se vraćali naleti bure su bilo toliko jaki da nas je bacala po vapnenačkim škrapama prijeteći nam da se dobro polomimo ako padnemo. Na svu sreću, stigli smo do skloništa bez da smo zvali GSS.

Opremljeni gitarom, usnom harmonikom i jambeom džemali samo do kasno uvečer a kada je trebalo ići spavati sjetio sam se da i ja imam gadnih problema sa vrećom za spavanje.Potrgao mi se patent i nisam mogao zatvoriti vreću. Pošto se noću u kolibi temperatura spusti do nule odlučio sam spavati odmah pokraj peći. Spojio sam dvije klupe i navio sat da mi zvoni svakih sat vremena ne bi li se probudio da stavim koju cjepanicu u peć. Nisam se previše naspavao ali bar se nisam pothladio. 

Sutradan je bilo vrijeme za povratak te smo se nevoljko spremali. Sada smo imali trećeg suputnika za do Zadra, Tonija. Malo po malo, propješačili smo visoravan. Svakim korakom do auta tiho smo se pozdravljali s Velebitom. Ne sumnjam da smo mu svi obećali skori povratak.

Zbogom Bunkeru!

„Za k...c mi srce lupa, kada vidim sve to skupa!“  odzvanjalo je zadarskim ulicama u noći 20. prosinca, 2011.

Alternativna scena Zadra te večeri bila je ponosnija no ikad sudjelujući na svirci koja je osmišljena kao posljednji pozdrav kultnom mjestu alternativne zadarske scene, Bunkeru.  Nakon petnaest godina ponovno su se mogli čuti zvukovi distorziranih rifova i brzi ritmovi bubnja kako odjekuju iz te male valjkaste građevine na Kampo Kaštelu.  Pošto će se dotično mjesto srušiti  i na njegovom mjestu napraviti park, udruga mladih „Šigureca“ je osmislila svirku na kojoj će se ponovno moći čuti isti bendovi kao i u ratnom vrijeme 90-ih. Tijekom cijelog dana na pozornici su se izmjenjivali bendovi koji su obilježili to razdoblje - Neron Freaks, Dark Ages, Ja i Bosna, Alergija, Zašto Meni, Jelly Belly, Annabel Lee, Trn u Oku, Stagediving, Izvan kontrole, D Glad i mnogi drugi, dok su za kraj večeri nastupili Ilija i Zrno žita, gosti iz Splita.

Osim opraštanja od Bunkera, koji će biti srušen i na tom mjestu će biti napravljen park, cjelodnevna svirka održana je i u spomen na preminule članove zadarske scene, a poruka je bila i da Bobe, Genci, Brane, Džaja i Joško nikada neće biti zaboravljeni.

Najiščekivaniji bend večeri zasigurno je bio “”Ja i Bosna”. Kontroverzni pijevač Pavić dignuo je veselu atmosferu na nivo u kojem je publika upijala svaku riječ između pjesama i pjevala tekstove koje kao da su poznavali bolje od najpopularnijih bendova na svijetu. Hitovi poput Afrika, Komercijala, Nema kruha, Moj je cvijet, Trule spike, Kratki spoj poznavali su svi. Od mlađe generacije koja je u “doba Ja I Bosne” bili još premlada do starije generacije koji su sada većina obiteljski ljudi te im je ovo bila izlika za izlazak nakon dužeg vremena, svi su plesali pogo specifičan za alternativne krugove. Kao i svi ostali bendovi koji su svirali te večeri, članovi Ja I Bosne nisu uzeli instrumente u ruke već petnaestak godina te je bilo zanimljivo slušati kako se snalaze nakon samo nekoliko proba.

 Ova svirka nas je svih koji smo je nazočili kao vremeplov odvela u jednu drugu eru kada su se rađali bendovi koji su odrasli sa drugim uzorima i vrijednostima, da bi danas sami postali uzorima.  Nakon svirke,  još dugo se mogao čuti kultni refrenen potonjeg benda kako se pjeva po ulicama. Njegova ironija je bezvremenska a može se odnositi na sve sfere života. Zato još jednom: “Z k…c mi srce lupa, kada vidim sve to skupa!”