Vratiti se Zavrati

Čim mi je rekao da će ponijeti motornu pilu znao sam da će biti zanimljivo.

„Iza vrata pa bez i“ motirao sam i na brzinu izlazio iz kuće. Pokušao sam igrom asocijacija predočiti ime skloništa u koje idem ne bi li ga moji ukućani lakše zapamtili. Uvijek im prije odlaska kažem gdje idem u slučaju da bude kakvih problema da znaju reći Gorskoj službi spašavanja  kuda sam se kretao.

Pao je dogovor između prijatelja Vlade i mene o četverodnevnom odlasku do skloništa Zavrata.  Obojica smo našli taman vremena da se vratimo na Badnjak kući. Ali na kraju je, kao i uvijek, najteže otići s Velebita pa smo skoro produžili još toliko. Čim smo stigli autom na visoravan Rujno (900m) krenuli smo planinariti na sjeverzapad. Ovog puta smo obojica nosili po tridesetak kilograma opreme dok smo se za motornu pilu izmjenjivali. Znali smo da možemo malo isforsirati s opremom jer do skloništa ima manje od sat vremena a većinu puta smo zadržavali visinu. Na nekim djelovima livade je bilo i do pola metra snjega a ostalo je bura otpuhala. Stigli smo do praznog skloništa Zavrata. Već je pala noć i kuhanje i pijuckanje vina bilo je na programu. Za sutra smo isplanirali napilati i iscjepati što više drva možemo. Velebitska noć bez televizije prolazi sporije nego u civilizaciji. U devet sati sam imao osjećaj kao da je ponoć te ugodno zaspao.

Vlado je imao gadan problem s debljinom vreće za spavanje te mu je cijelu noć bilo hladno. Ujutro se ustao cijeli ukočen od prevrtanja u vreći. Ubrzo je stiglo vrijeme za pilanje. Ali pila je bila loša i dala nam je toliko muke da smo skoro požalili što smo je ponijeli. Ipak, na kraju je upalila i ispilali smo sva veća debla oko skloništa. Jedano lijepo deblo, promjera 25 cm, smo odlučili prepilati uzduž na dvije polovice i od njih napraviti dva naslona. Ti nasloni su se izvrsno uklopili na debla koja već godinama služe kao klupe ispred skloništa. Izradu naslona ću pamtiti kao prvoklasnu zabavu na koju smo potrošili puna dva dana. Alata smo imali oskudno; par sjekira i ručnu pilu. Sa sobom sam ponio brukve i čekić jer smo već u gradu spominjali stolarske radove. Na kraju radova ipak smo bili zadovoljni sa učinjenim iako nasloni nisu u potpunosti ispali kakvim smo željeli.

Drugog dana na Zavratu je stigao još jedan Zadranin, Toni. Kroz priču smo saznali da je nedavno izašao iz zatvora u kojem je bio zbog poveće količine marihunane pa smo ga većinu vremena ispitivali o zatvorskim iskustvima. Svašta smo se naslušali a najviše smo se razočarali kada nam je razbio iluziju da se može imati Play Station u zatvoru.

Trećeg dana smo naumili posjetiti špilju Vodaru koja se nalazi pola sata od skloništa. Bura je bila izrazito jaka a put slabo markiran tako da smo se dosta gubili po putu.  Iako promrzli i izmoreni od bure uspijeli smo pronaći špilju. Predivna je to špilja sa raznolikim ukrasima i dvije velike dvorane. Duboka je, po mojoj procjeni, oko 100 metara . Doživljaj potpune tišine i potpunog mraka može se doživjeti samo u špilji pa smo iskoristili ovu priliku za ugasiti čeone lampe i potpuno se umiriti. Stanje svijesti u koje vas ovakva situacija vodi je jako zanimljiva. Ako ste sreće osjetila vida, sluha, opipa, okusa i njuha se prigušuju i daju prostora za osvještavanje ostalih osjetila koje rijetko koristimo. Iz ugodnih i konstantnih 14 Celzijusevih stupnjeva u špilji izašli smo na nulu i jake udare bure. Dok smo se vraćali naleti bure su bilo toliko jaki da nas je bacala po vapnenačkim škrapama prijeteći nam da se dobro polomimo ako padnemo. Na svu sreću, stigli smo do skloništa bez da smo zvali GSS.

Opremljeni gitarom, usnom harmonikom i jambeom džemali samo do kasno uvečer a kada je trebalo ići spavati sjetio sam se da i ja imam gadnih problema sa vrećom za spavanje.Potrgao mi se patent i nisam mogao zatvoriti vreću. Pošto se noću u kolibi temperatura spusti do nule odlučio sam spavati odmah pokraj peći. Spojio sam dvije klupe i navio sat da mi zvoni svakih sat vremena ne bi li se probudio da stavim koju cjepanicu u peć. Nisam se previše naspavao ali bar se nisam pothladio. 

Sutradan je bilo vrijeme za povratak te smo se nevoljko spremali. Sada smo imali trećeg suputnika za do Zadra, Tonija. Malo po malo, propješačili smo visoravan. Svakim korakom do auta tiho smo se pozdravljali s Velebitom. Ne sumnjam da smo mu svi obećali skori povratak.

Zbogom Bunkeru!

„Za k...c mi srce lupa, kada vidim sve to skupa!“  odzvanjalo je zadarskim ulicama u noći 20. prosinca, 2011.

Alternativna scena Zadra te večeri bila je ponosnija no ikad sudjelujući na svirci koja je osmišljena kao posljednji pozdrav kultnom mjestu alternativne zadarske scene, Bunkeru.  Nakon petnaest godina ponovno su se mogli čuti zvukovi distorziranih rifova i brzi ritmovi bubnja kako odjekuju iz te male valjkaste građevine na Kampo Kaštelu.  Pošto će se dotično mjesto srušiti  i na njegovom mjestu napraviti park, udruga mladih „Šigureca“ je osmislila svirku na kojoj će se ponovno moći čuti isti bendovi kao i u ratnom vrijeme 90-ih. Tijekom cijelog dana na pozornici su se izmjenjivali bendovi koji su obilježili to razdoblje - Neron Freaks, Dark Ages, Ja i Bosna, Alergija, Zašto Meni, Jelly Belly, Annabel Lee, Trn u Oku, Stagediving, Izvan kontrole, D Glad i mnogi drugi, dok su za kraj večeri nastupili Ilija i Zrno žita, gosti iz Splita.

Osim opraštanja od Bunkera, koji će biti srušen i na tom mjestu će biti napravljen park, cjelodnevna svirka održana je i u spomen na preminule članove zadarske scene, a poruka je bila i da Bobe, Genci, Brane, Džaja i Joško nikada neće biti zaboravljeni.

Najiščekivaniji bend večeri zasigurno je bio “”Ja i Bosna”. Kontroverzni pijevač Pavić dignuo je veselu atmosferu na nivo u kojem je publika upijala svaku riječ između pjesama i pjevala tekstove koje kao da su poznavali bolje od najpopularnijih bendova na svijetu. Hitovi poput Afrika, Komercijala, Nema kruha, Moj je cvijet, Trule spike, Kratki spoj poznavali su svi. Od mlađe generacije koja je u “doba Ja I Bosne” bili još premlada do starije generacije koji su sada većina obiteljski ljudi te im je ovo bila izlika za izlazak nakon dužeg vremena, svi su plesali pogo specifičan za alternativne krugove. Kao i svi ostali bendovi koji su svirali te večeri, članovi Ja I Bosne nisu uzeli instrumente u ruke već petnaestak godina te je bilo zanimljivo slušati kako se snalaze nakon samo nekoliko proba.

 Ova svirka nas je svih koji smo je nazočili kao vremeplov odvela u jednu drugu eru kada su se rađali bendovi koji su odrasli sa drugim uzorima i vrijednostima, da bi danas sami postali uzorima.  Nakon svirke,  još dugo se mogao čuti kultni refrenen potonjeg benda kako se pjeva po ulicama. Njegova ironija je bezvremenska a može se odnositi na sve sfere života. Zato još jednom: “Z k…c mi srce lupa, kada vidim sve to skupa!”

Od ruba nizine do livada planine, 2.dio

I konačno je počela samoća na velebitskim prostranstvima.

Nakon što sam se pozdravio sa kolegama planinarima uspeo sam se na najbliži vrh ne bi li ih još malo promatrao kako odlaze. Postajali su sve manji i sve tiši dok su se spuštali u šumu. Zatim su posve nestali među visokim bukvama iznad koje se vidjela panorama otoka; od najbližeg Paga do Dugog otoka u daljini. Tada me na trenutak preplavio jeziv osjećaj spoznaje da se od sada oslanjam samo na sebe. Ali nisam se dugo opterećivao time što mi se sve može dogoditi, već sam se zaposlio skupljanjem i cijepanjem drva. To je uvijek dobra razbibriga.

Zaspao sam razmišljajući o oblacima koje sam vidio na zapadu prije nego što sam se spustio sa zadnjeg vrha. Talijani imaju zanimljivu poslovicu koja glasi “Rosso di serra, bell tempo si spera” (Ako je večer crvena očekujte lijepo vrijeme.). Odnosno ako vam oblaci priječe da vidite sve boje zalazećeg sunca, zbog Coriolisovog učinka, ti oblaci će ujutro najvijerojatnije biti iznad vas. Tako je i bilo. Probudi sam se u oblacima. Iznad Stapske doline, koja se nalazi na 900 metara, visjeli su pamučni oblaci. Jasno se razabirao doljnji rub oblaka koji je prolazio iznad mene, čas na 50-ak metara a onda bi za trenutak i ja bio u magli. 

Ravno u maglu

Doručkovao sam u Stapskom skloništu i vagao opcije. Bilo je očito da se sprema kiša. Pitanje je samo bilo gdje će me uhvatiti. Mogao sam ostati na Stapu i čekati bolja vremena. Prošetao sam se po signal ali obećana vremenska prognoza nije stigla. Opcija silaska s planine nije dolazia u obzir. S obzirom da je znatiželja što se to nalazi sjevernije od Stapa prevagnula, odlučio sam se za 2 i pol sata pješačenja do Panosa. Ta odluka se ispostavila mnogo riskantnijom nego što sam prvotno mogao zamisliti. Moja pretpostavka da je se na Panosu (1256m) nalazi kontejner koje je uređen kao planinarsko sklonište bila je kriva. Naoružan kartama i dovoljno hrane za tri dana krenuo sam se penjati u maglu.

Otišao sam u podne računavši da imam još šest sati svijetla., tri sata viška ako nešto ode po krivu. Ubrzo sam se popeo u maglu. Plan je bio jednostavan, pratiti markacije uz učestalo provjeravanje karte. Iako sam uglavnom vidio samo par metara ispred sebe, na trenutke bi se razmakli oblaci nošeni jakim jugom. U tim trenutcima bi se prisjetio zašto planinarim vidjevši predivnu planinu po kojoj se krećem.

Nakon sat vremena našao sam se na vrhu bez stabala i ispunjenom visokom travom. Nisam mogao pranaći sljedeću markaciju i pothlađivao sam se samo vrteći u krug. Vjetar je već puhao tolikom jačinom da mi je rasparao kartu dok sam tražio put na njoj. Situacija me nakon pola sata počela zabrinjavati. Morao sam se skloniti i proučiti kartu bez ometanja vjetra. Nakon što sam se sklonio iza velike stijene odlučio sam pokušati pronaći markaciju stotinjak metara dalje od posljednje. Ugledao sam tu bijelu točku sa crvenom sredinom i osjetio kako me preplavljuje osjećaj sreće od kojeg sam skakao i vikao „Juhuuu!“ poput malog djeteta. Požurio sam dalje po novim markacijama primjetivši da sam zalutao jer sam negdje slučajno počeo pratiti stare markacije koje su se na nekim mjestima potpuno izbrisale.


Jeza s Panosa

Kada sam se popeo na cestu za Panos primjetio sam tabelu sa natpisom „Oprez mine“.  Šuma uzbrdo oko ceste bila je minirana. Cesta je vodila kroz planinu sve od Gospića do napuštenog vojnog objekta Panos. Krenuo sam cestom i u magli ugledao ulazna, željezna vrata. Otvorio sam ih i uz škripav zvuk željeza ugledao dvometarski ustaški znak „U“ napisan na garaži za vojna vozila. Jezio sam se od sablasti ovog mjesta. Oprezno sam nastavio dalje cestom i osluškivao. Vjetar je huktao i nosio maglu preko Panosa. Nadao sam se kojem ljudskom glasu iz skloništa ali zauzvrat sam čuo samo svoje koračanje po šljunčanoj cesti. Tada mi se iz magle prikazala derutna vojna građevina sa tri etaže i razbijenim prozorima. Popeo sam se stepenicama iza zgrade na prosmatračnicu u obliku rotonde. Od nekoliko planinara sam čuo da je tu najljepši pogled na Velebitu. Nažalost, meni je preostalo samo da vičem u maglu: „Ima li koga!?“

Od očekivanog toplog skloništa sam pronašao samo jzeovitu kuću koja kao da je ostala zarobljena u ratnom vremenu. Ubrzo se rosa pretvorila u kišu a ja sam počeo shvaćat da ću morati nastaviti dalje. Nisam htio da me još jače nevrijeme zarobi na ovakvom mjestu pa sam još jednom pogledao kartu. Za tri sata sam na Šugarskoj dulibi, skloništu koje se nalazi na 1212 metara,

Bukova šuma je prokišnjavala i za pola sata sam već bio mokar do kože. Ali tek onda sam trebao propješačiti visoravne. Izložen vjetru i kiši nisam htio raditi pauze. Pola puta su sačinjavali visoravni na kojima sam imao trenutke kada  bi se zapitao: „Što ti je ovo trebalo?“ A i magla je postajala sve gušća i noć samo što nije pala. Već cijeli izbezumljen od umora, pothlađenosti i traženja stigao sam do skloništa. Iznenadio sam se kada sam shvatio da kontejner koji sam tražio na Panosu je zapravo na Šugarskoj dulibi. Ušao sam u tu metalnu kostrukciju od 8mx3mx2m i ugledao suha drva i pećnicu. Ponovno me prošao euforičan osjećaj. Ne trebam tražiti mokra drva po kiši i njma pokušati zapaliti vatru. Koji sam ja sretnik!


Tri dana Šugarske dulibe

Razvukao sam konop iznad pećnice i objesio svu mokru robu da se suši. Sušio sam se i ja i kuhao paštu s tunjevinom. Ali pećnica se nije nikako mogla namjestiti kako treba. Svaki jači zapuh vjetra zadimio bi kontejner. Ubrzo sam se treskajući od groznice zavukao u vreću i zaspao.

Kada sam se ujutro probudio nisam se osjećao najbolje a vani se kiša počela lediti u dodiru sa tlom. Puhala je jaka bura i naglo je zahladnilo. Nisam mogao razabrati kakav je točno krajolik oko mene ali karta je pokazivala da, ako se želim spustiti,  moram pratiti markacije bar pola sata po livadi. Cijeli dan sam se oporavljao od jučerašnje pothlađenosti i pokušao ponoviti „Marin fažol“. Fažol nije bio ni sjena Marinog a i svuda oko mene počelo je grmiti i planina se tresla. Iako svjestan da mi grom ne može ništa unutar te limarije moram priznati da mi nije bilo svejedno čekati kada će opaliti u kontejner. Nevjerovatno koliko dobra muzika može podići moral u takvoj situaciji. Nabio sam slušalice MP3-a u uši i pokušao zanemariti nevrijeme. Namjestio sam alarm na rano ustajanje da imam vremena ponovno proučiti kartu jer odlučio sam se na spust. Dosadilo mi je biti dobrovoljni zatočenik i čim vrijeme malo popusti bježim 

prema moru. 

Jutro je osvanulo i kroz prozor sam mogao vidjeti da je moguće da se situacija pogorša. Bjelina nije bliještila samo od magle već je i od snijega koji je napadao. Bio je to prvi snijeg ove godine u Hrvatskoj. Vrata kontejnera nisam uspio otvoriti iz prve. Morao sam ih nabiti ramenom da bi se otvorila uz zvuk krckanja ledenog okova. Kako ću sada pronaći markacije zatrpane ispod sniježnog pokrivača? Ogoljeni dio puta do stabala je dug i tek u šumi su markacije višlje na stablima. Preostale su mi tri opcije: čekati još jedan dan u nadi da će se vrijeme poboljšati, krenuti i pokušati pronaći put do šumskih markacija ili zvati Gorsku službu spažavanja da dođe po mene. Odlučio sam još malo iskušavati sreću i već za pola sata sam bio na livadi i tražio markacije.

Spas u Lukovu Šugarju

Temperatuta je pala debelo ispod nule. Svaku nekoliko metara bih počeo trčati kako bi me naleti bure gurali s leđa. Magla od koje sam vido desetak metara s mora je izgledala kao klasična „velebitska kapa“ koja se stvara kada puše jaka bura. Nepripremljen za zimske uvjete izgledao sam kao utvara. Duck tapeom sam zalijepio  rub nogavica za gojzerice da mi u njih ne upada snijeg. Na glavu sam zavezao majicu dugih rukava i rukave koristio kao šal. Umjesto rukavica na ruke sam navukao čarape na kojima sam napravio rupu za palac.

Duboke vrtače izmjenjivale su se sa lijeve i desne strane. I dok sam hodao kroz taj apstrktan krajolik osjetio sam nevjerovatnu bistrinu misli. Fokus mi se izoštrio do izuzetne smirenosti koju potiče adrenalin. Bura me pokušavala srušiti pušući mi u leđa te me tjerajući da trčim većim djelom puta. Nakon 20 minuta hoda ne znajući da li idem u pravom smjeru ugleado sam kamen na kojem je crvenim slovima pisalo Lukovo šugarje sa strelicom koja je pokazivala lijevo. Predivnog li osjećaja znajući da sam pogodio put. Još malo da nađem ulaz u šumu i spašen sam. U trenutku kada sam vidio rub šume znao sam da će biti problema.

Sva stabla na početku šume koja su bila na udaru bure ležala su na podu. Nakon što je pala ledena kiša stabla su popucala poput šibica. Nakon još dvadesetak minuta koji su mi trbali da pronađem ulazak u šumu krenuo sam markacijama prema moru. S osjećajem olakšanja uživao sam brzo napredujući u spustu i berući gljive bukare. Nakon 3 sata stigao sam do magistrale. Sjeo sam uz more i gledao kako se pjeni od bure zbog koje su zatvorili magistralu. Uspio sam ustopati simatičnog Čeha koji me odvezao do Starigrada. Odatle sam autobusom stigao u betonsku džunglu zvanu Zadar.

U udobnosti toplog doma stao sam razmišljati o zadnjem iskustvu planine. Koji su to razlozi zašto bi netko išao sam kroz planine? Zaključak me iznenadio svojom jednostavnošću. Tko jednom iskusi mističnost planine koja vas poput droge prebacuje u izmjenjeno stanje svijesti jednostavno želi još, jer u samoći je taj doživljaj potpuniji i jači. Da li bi ikada ponovno išao sam kroz planinu sam? Naravno i pod jednim uvjetom: da bude lijepo vrijeme!