Stojim na krmi broda. Iščekujem često najzanimmljiviji trenutak koji se može dogoditi na jednoj ribarici koja se bavi koćarenjem. Radi se o istresanju mreže koja se je vukla satima po pješčanom dnu negdje između Dugog otoka i prekomorskih susjeda. Dok slušam zvuk hidraulike kako izvlači mrežu sa 60 metara dubine uvijek nestrpljivo gledam kada će izaći. Što li me ovog puta čeka? Hoće li biti bogat ulov ili loš? Koje rijetke životinje će ovog puta ispasti iz mreže? Možda opet morsko prase.. Hoće li biti ljudskog smeća zaraslog u morsku floru? Bomba iz Drugog svijetskog rata? Stotinu kila vrijednog kovača?..
Moram priznati da najčešće zamišljam ovu zadnju varijantu koja znači da se vraćam kući sa skoro dvije prosječne mjesečne plaće tete u Konzumu. I stvarno, mreža je nekako nevjerovatno široka. Po obujmu postoji mogućnost bogatog ulova. Izvlačenje mreže često privuče dupine koji nas pozdravljaju glasnim ispuhivanjem zraka. Vrte se oko 14-metarskog broda i nestaju po nekoliko minuta. Mreža je konačno iznad krme i povlačenjem konopca istresa se ulov. Kovači će izgleda pričekati neka druga vremena. Na krmu je, osim siromašnog ulova ribe, ispala glavata želva ((lat.) Caretta caretta) od 60-ak kila.
Svojim zbunjenim pogledom ostavlja dojam simpatične, bezopasne životinje. Oklop joj je veći od pola metra po dužini i zarastao nekom vrstom prilijepaka s kojim živi u simbiozi. S obzirom da ova vrsta kornjače doživi 60 godina i 115 kila, pretpostavio sam da je ova, koja me zbunjeno gleda, starija od mene i da ima možda i 30 godina. Okrećem je šiljatijim djelom prema gore i promatram taj tvrdi oklop. Tko bi joj mogao biti neprijatelj? Jedino koga se mogu sjetiti je morski pas. I to za oklop koji ja gledam sigurno ne manji od 4 metra. No ubrzo mi je sinulo tko bi mogao biti njen najveći neprijatelj.
U kasnijem informiranju došao sam do podataka da godišnje preko 2000 glavatih želva u istočnom Jadranu postanu kolateralne žrtve mreže koćarice. Ova životinja sa svjetskog popisa ugroženih vrsta preplovila je dalek put od Grčke i Sredozemlja, gdje se pari i izliježe, da bi zimovala u Jadranu. Nadolaskom zime i padom temperature mora, morske kornjače smanjuju svoju aktivnost i povlače se na morsko dno da bi hibernirale ukopane u pijesak i mulj. Kad ih u takvom stanju zahvati mreža koćarica kornjače se dezorijentiraju i zbog stresa ubrza im se potreba za disanjem što nerijetko rezultira utapanjem. Ali zna se dogoditi i situacija gdje je kornjača u nesvijesti i treba je oživjeti prije bacanja u more jer će se u suprotnom utopiti. U uvjerenju sam da su ribari jako slabo informirani o potonjem te smatram da bi udruge koje se zauzimaju za zaštitu ovih gmazova morale potruditi u informiranju ribara, u najmanju ruku dijeljenjem informativnih letaka o postupanju u ovakvim situacijama.
Kasnije sam u razgovoru sa drugim ribarima sa zadarskog područja uvidjeo da je u zadnjih nekoliko dana bilo mnogo sličnih susreta koćara i kornjača, mnogo više nego u drugim djelovima godine. Iako su koćari najveća opasnost za kornjaču, nažalost nisu jedina. Čest slučaj ugibanja dolazi od gutanja odbačenih plastičnih vrećica koje, dok plutaju, liče meduzama kojima se inače hrane. Također veliku opasnost predstavlja razvoj turizma koji je ugrozio mjesta na kojima polažu jaja. Svijetlost i buka ih plaše i dezorijentiraju što predstavlja problem ne samo za mlade već i za odrasle kornjače. Na sreću, moj susret s ovim simpatičnim gmazom nije ima tragičan ishod ali mogao sam vidjeti da je kornjača izmorena i prestrašena. Ne želeći joj produžavati traumu ubrzo sam ju, uz pomoć još jednog para ruku, bacio natrag u more.
I tako, dok pogledom ispraćujem kornjačin spust u tminu dubine, nadam se da će naš sljedeći susret biti u njenom prebivalištu i "zelenijim" okolnostima.
