„Iza vrata pa bez i“ motirao sam i na brzinu izlazio iz kuće. Pokušao sam igrom asocijacija predočiti ime skloništa u koje idem ne bi li ga moji ukućani lakše zapamtili. Uvijek im prije odlaska kažem gdje idem u slučaju da bude kakvih problema da znaju reći Gorskoj službi spašavanja kuda sam se kretao.
Pao je dogovor između prijatelja Vlade i mene o četverodnevnom odlasku do skloništa Zavrata. Obojica smo našli taman vremena da se vratimo na Badnjak kući. Ali na kraju je, kao i uvijek, najteže otići s Velebita pa smo skoro produžili još toliko. Čim smo stigli autom na visoravan Rujno (900m) krenuli smo planinariti na sjeverzapad. Ovog puta smo obojica nosili po tridesetak kilograma opreme dok smo se za motornu pilu izmjenjivali. Znali smo da možemo malo isforsirati s opremom jer do skloništa ima manje od sat vremena a većinu puta smo zadržavali visinu. Na nekim djelovima livade je bilo i do pola metra snjega a ostalo je bura otpuhala. Stigli smo do praznog skloništa Zavrata. Već je pala noć i kuhanje i pijuckanje vina bilo je na programu. Za sutra smo isplanirali napilati i iscjepati što više drva možemo. Velebitska noć bez televizije prolazi sporije nego u civilizaciji. U devet sati sam imao osjećaj kao da je ponoć te ugodno zaspao.
Vlado je imao gadan problem s debljinom vreće za spavanje te mu je cijelu noć bilo hladno. Ujutro se ustao cijeli ukočen od prevrtanja u vreći. Ubrzo je stiglo vrijeme za pilanje. Ali pila je bila loša i dala nam je toliko muke da smo skoro požalili što smo je ponijeli. Ipak, na kraju je upalila i ispilali smo sva veća debla oko skloništa. Jedano lijepo deblo, promjera 25 cm, smo odlučili prepilati uzduž na dvije polovice i od njih napraviti dva naslona. Ti nasloni su se izvrsno uklopili na debla koja već godinama služe kao klupe ispred skloništa. Izradu naslona ću pamtiti kao prvoklasnu zabavu na koju smo potrošili puna dva dana. Alata smo imali oskudno; par sjekira i ručnu pilu. Sa sobom sam ponio brukve i čekić jer smo već u gradu spominjali stolarske radove. Na kraju radova ipak smo bili zadovoljni sa učinjenim iako nasloni nisu u potpunosti ispali kakvim smo željeli.Drugog dana na Zavratu je stigao još jedan Zadranin, Toni. Kroz priču smo saznali da je nedavno izašao iz zatvora u kojem je bio zbog poveće količine marihunane pa smo ga većinu vremena ispitivali o zatvorskim iskustvima. Svašta smo se naslušali a najviše smo se razočarali kada nam je razbio iluziju da se može imati Play Station u zatvoru.
Trećeg dana smo naumili posjetiti špilju Vodaru koja se nalazi pola sata od skloništa. Bura je bila izrazito jaka a put slabo markiran tako da smo se dosta gubili po putu. Iako promrzli i izmoreni od bure uspijeli smo pronaći špilju. Predivna je to špilja sa raznolikim ukrasima i dvije velike dvorane. Duboka je, po mojoj procjeni, oko 100 metara . Doživljaj potpune tišine i potpunog mraka može se doživjeti samo u špilji pa smo iskoristili ovu priliku za ugasiti čeone lampe i potpuno se umiriti. Stanje svijesti u koje vas ovakva situacija vodi je jako zanimljiva. Ako ste sreće osjetila vida, sluha, opipa, okusa i njuha se prigušuju i daju prostora za osvještavanje ostalih osjetila koje rijetko koristimo. Iz ugodnih i konstantnih 14 Celzijusevih stupnjeva u špilji izašli smo na nulu i jake udare bure. Dok smo se vraćali naleti bure su bilo toliko jaki da nas je bacala po vapnenačkim škrapama prijeteći nam da se dobro polomimo ako padnemo. Na svu sreću, stigli smo do skloništa bez da smo zvali GSS.
Opremljeni gitarom, usnom harmonikom i jambeom džemali samo do kasno uvečer a kada je trebalo ići spavati sjetio sam se da i ja imam gadnih problema sa vrećom za spavanje.Potrgao mi se patent i nisam mogao zatvoriti vreću. Pošto se noću u kolibi temperatura spusti do nule odlučio sam spavati odmah pokraj peći. Spojio sam dvije klupe i navio sat da mi zvoni svakih sat vremena ne bi li se probudio da stavim koju cjepanicu u peć. Nisam se previše naspavao ali bar se nisam pothladio.
Sutradan je bilo vrijeme za povratak te smo se nevoljko spremali. Sada smo imali trećeg suputnika za do Zadra, Tonija. Malo po malo, propješačili smo visoravan. Svakim korakom do auta tiho smo se pozdravljali s Velebitom. Ne sumnjam da smo mu svi obećali skori povratak.
Nema komentara:
Objavi komentar