četvrtak, 1. prosinca 2011.

Od ruba nizine do livada planine, 1. dio

Sama pomisao na planinu Velebit u meni uvijek probudi malog dječaka željnog istraživanja, neizvijesnosti i igre.

No ovog puta nešto je bilo drugačije. Napokon sam se odlučio za samostalan odlazak u planinu. S nekoliko godina planinarskog iskustva uvijek sam se čudio onim vukovima i vučicama samotnjacima koje sam susretao po planinarskim stazama Velebita. Nije mi bilo jasno koji su to motivi koji ih tjeraju gore na samoću, mir i nesigurnost. Zašto bi netko sam hodao danima planinom? Dugo su ova pitanja ostajala otvorenim u mojoj glavi. Vrijeme je bilo da ih zatvorim.

A onda su mi sve "pokvarili" prijatelji. Nakon što sam spomenio svoj mali plan nekolicini prijatelja nađoh suputnike. Doduše, njihov plan je bio tri dana kraći od mog koji je bio zamišljen kao tjedan dana Velebita.  To mi je ostavljalo dovoljno prostora za zatvaranje potonjih pitanja. I tako krenusmo nas četvero; Marija, Anamarija, Miro i ja. Dogovorili smo se da ćemo krenuti od skloništa Struga na sjever. U planiranju rute smo odlučili biti iznimno fleksibilni. Primarno je bilo uživanje u planini a sve ostalo može pričekati. Rijetko se dogodi da se sinkronizira manjak obaveza iz civilizacije sa dobrom voljom za planinarenjem, a pogotovo na četri dan koja su oni imali. Otvorio nam se vremenski prozor i mi smo ga iskoristili kako smo najbolje znali.


Tamo gdje se rađa bura

Kao prvu odredišnu točku odredili smo Struge. Cilj se nalazi na 1400 metara nadmorske visine i odnosi se na planinarsko sklonište koje je dio Nacionalnog parka Paklenica. Taj južani dio Parka prirode Velebit mi je prilično dobro poznat i dobro se na njemu snalazim. Marija i Miro su se prvi puta susreli sa usponom prema Strugma. Krenuli smo pješačiti sa 700 metara nadmorske visine gdje smo parkirali auto i imali smo prevaliti još toliko. Prvi dan je uvijek najteže. Planinarski ruksaci su prepuni i uglavnom se uspinje. Tješio sam ih pričom o mom prvom mukotrpnom dolasku na Struge i koliko mi je bilo neugodno upoznati simpatičnu gospođu Smilju, 75-godišnjaknju, koja se dan ranije popela istim putem bez problema. Ali zvuk podivljale bure, zbog koje je tog dana bila zatvorena magistrala i Maslenički most, pojačavao se kako smo se približavali prijevoju Buljma.

Kada određena masa hladnog zraka prelazi preko Velebita susreće se sa različitim reljefom, od raznih vrhova, klanaca i procjepa do visoravni. Put koji smo mi trebali proći do Struga vodi kroz sedlo između dva planinska grebena odnosno kroz prijevoj. Na takvom reljefu za vrijeme bure stvara se efekt kao kada zrak prolazi kroz lijevak. Pojačava se njegova brzina za nekoliko puta jer ista ta masa zraka sada mora proći kroz puno manji prostor. Čuo sam priče planinara koji su se morali penjati po grebenima sedla jer je kroz samo sedlo puhalo brzinom po kojoj nije bilo moguće proći. Naš prolaz zabilježio sam kamerom.




I konačno, nakon 3h i 30 min, stigli smo na Struge. U skloništu je već bila gužva. Dočekalo nas je desetak ljudi, topli čaj i pašta od tunjevine. Odmarali smo propuhane kosti a gitara se nije odlagala dugo u noć.






Vesela Zavrata

Sutradan smo odlučili nastaviti na sjever. Sklonište koje nam je bilo najbliže zove se Zavrata. Nalazi se na 780 metara tako da nam je preostalo 2 sata spuštanja. Put je bio izuzetno ugodan i tvorio je savršen spoj elemenata zbog kojih volim planinarenje: izuzetna panoramska slika, zanimljiva ekipa, umjereno sunce te poseban zrak koji se može osjetiti samo nakon bure. Doduše, ruksak mi je i dalje bio neočekivano pretrpan ali tješila me stara planinarska poslovica "Najteži ruksak je prazan ruksak".
U sumrak smo stigli do skloništa u kojem su već bila petorica mladića. Iako se noći na planini čine duge bez "civilizacijskih blještavila" budni smo dočekali zoru. Oduševila nas je raspoložena ekipa i do jutra je bilo veselo. Kada smo se probudili ponovno je dan bio idealan za planinarenje pa smo odlučili nastaviti prema skloništu Stap. Prije odlaska uobičajna rutina: čišćenje skloništa, odnošenje svog smeća i pozdravljanje.

Kamena galerija i Stap

Putokazi su nam govorili da imamo 4 sata hoda do Stapa. Sva sreća, nakon trećeg sata šetnje postoji skretanje koje vodi na kružni, jednosatni izlet po čudu vapnenačkih stijena, zvano Kamena galerija. Splet je to raznolikih stijena koje zahtjevaju korištenje ruku i nogu, penjane po sajlama, prolaženje kroz prirodna kamena vrata i preko kamenih mostova, pozornost od oštrih rubova stijena i padanja u jame. Odložili smo ruksake na početku staze i zaigrano skakali sat vremena dok se nismo ponovno vratili na početak.

Krenuvši dalje ugledali smo Stapinu, ogoljeni valjkasti vrh koji strši iznad skloništa. Bili smo blizu i još pola sata nas je djelilo od konačnog odlaganja teških ruksaka. Nadali smo se da praznom skloništu i želja nam se ostvarila. Umorni od puta i čarobne prirode, nakon vrhunskog fažola dviju Mara, ovog puta nam nije trebalo dugo da pozaspemo.




Posljednji pozdravi

Probudio me miris čaja koji je ispunio sklonište. Marija je ubrala šipak i mentu te stavila da se kuha. Napokon sam i ja stavio vodu da se grije ali za tuširanje. Otišao sam otuširati u šumu a vratio sam se usred "operacije". Miro je primjetio krpelja na svom stomku pa je dao Anamariji zadatak da ga pažljivo izvadi pincetom. Nakon uspješne "operacije" civilizacijske obaveze su napokon uspjele u svojoj neumoljivoj nakani da okončaju ovo putovanje za trojicu mojih suputnika.




Zajedno smo se prošetali Stapskom livadom i pozdravili se obećavajući da će mi javiti prognozu vremena. Napokon sam dobio priliku odgovorit na svoja pitanja. U sljedećem postu saznajte ih i vi.

Pojljednji pozdrav zabillježio je Miro

1 komentar:

  1. Obožavam Paklenicu!ove godine bile prvi put, frendica i ja s dve kćerke i 1 nosiljkom planinskom.

    popeli se do Borisovog doma u sat i 15 min! nikad neću zaboravit doživljaj te moćne planine i jedva čekam iduće ljeto da penjemo opet! ali ovaj put više..

    OdgovoriIzbriši