Od ruba nizine do livada planine, 2.dio

I konačno je počela samoća na velebitskim prostranstvima.

Nakon što sam se pozdravio sa kolegama planinarima uspeo sam se na najbliži vrh ne bi li ih još malo promatrao kako odlaze. Postajali su sve manji i sve tiši dok su se spuštali u šumu. Zatim su posve nestali među visokim bukvama iznad koje se vidjela panorama otoka; od najbližeg Paga do Dugog otoka u daljini. Tada me na trenutak preplavio jeziv osjećaj spoznaje da se od sada oslanjam samo na sebe. Ali nisam se dugo opterećivao time što mi se sve može dogoditi, već sam se zaposlio skupljanjem i cijepanjem drva. To je uvijek dobra razbibriga.

Zaspao sam razmišljajući o oblacima koje sam vidio na zapadu prije nego što sam se spustio sa zadnjeg vrha. Talijani imaju zanimljivu poslovicu koja glasi “Rosso di serra, bell tempo si spera” (Ako je večer crvena očekujte lijepo vrijeme.). Odnosno ako vam oblaci priječe da vidite sve boje zalazećeg sunca, zbog Coriolisovog učinka, ti oblaci će ujutro najvijerojatnije biti iznad vas. Tako je i bilo. Probudi sam se u oblacima. Iznad Stapske doline, koja se nalazi na 900 metara, visjeli su pamučni oblaci. Jasno se razabirao doljnji rub oblaka koji je prolazio iznad mene, čas na 50-ak metara a onda bi za trenutak i ja bio u magli. 

Ravno u maglu

Doručkovao sam u Stapskom skloništu i vagao opcije. Bilo je očito da se sprema kiša. Pitanje je samo bilo gdje će me uhvatiti. Mogao sam ostati na Stapu i čekati bolja vremena. Prošetao sam se po signal ali obećana vremenska prognoza nije stigla. Opcija silaska s planine nije dolazia u obzir. S obzirom da je znatiželja što se to nalazi sjevernije od Stapa prevagnula, odlučio sam se za 2 i pol sata pješačenja do Panosa. Ta odluka se ispostavila mnogo riskantnijom nego što sam prvotno mogao zamisliti. Moja pretpostavka da je se na Panosu (1256m) nalazi kontejner koje je uređen kao planinarsko sklonište bila je kriva. Naoružan kartama i dovoljno hrane za tri dana krenuo sam se penjati u maglu.

Otišao sam u podne računavši da imam još šest sati svijetla., tri sata viška ako nešto ode po krivu. Ubrzo sam se popeo u maglu. Plan je bio jednostavan, pratiti markacije uz učestalo provjeravanje karte. Iako sam uglavnom vidio samo par metara ispred sebe, na trenutke bi se razmakli oblaci nošeni jakim jugom. U tim trenutcima bi se prisjetio zašto planinarim vidjevši predivnu planinu po kojoj se krećem.

Nakon sat vremena našao sam se na vrhu bez stabala i ispunjenom visokom travom. Nisam mogao pranaći sljedeću markaciju i pothlađivao sam se samo vrteći u krug. Vjetar je već puhao tolikom jačinom da mi je rasparao kartu dok sam tražio put na njoj. Situacija me nakon pola sata počela zabrinjavati. Morao sam se skloniti i proučiti kartu bez ometanja vjetra. Nakon što sam se sklonio iza velike stijene odlučio sam pokušati pronaći markaciju stotinjak metara dalje od posljednje. Ugledao sam tu bijelu točku sa crvenom sredinom i osjetio kako me preplavljuje osjećaj sreće od kojeg sam skakao i vikao „Juhuuu!“ poput malog djeteta. Požurio sam dalje po novim markacijama primjetivši da sam zalutao jer sam negdje slučajno počeo pratiti stare markacije koje su se na nekim mjestima potpuno izbrisale.


Jeza s Panosa

Kada sam se popeo na cestu za Panos primjetio sam tabelu sa natpisom „Oprez mine“.  Šuma uzbrdo oko ceste bila je minirana. Cesta je vodila kroz planinu sve od Gospića do napuštenog vojnog objekta Panos. Krenuo sam cestom i u magli ugledao ulazna, željezna vrata. Otvorio sam ih i uz škripav zvuk željeza ugledao dvometarski ustaški znak „U“ napisan na garaži za vojna vozila. Jezio sam se od sablasti ovog mjesta. Oprezno sam nastavio dalje cestom i osluškivao. Vjetar je huktao i nosio maglu preko Panosa. Nadao sam se kojem ljudskom glasu iz skloništa ali zauzvrat sam čuo samo svoje koračanje po šljunčanoj cesti. Tada mi se iz magle prikazala derutna vojna građevina sa tri etaže i razbijenim prozorima. Popeo sam se stepenicama iza zgrade na prosmatračnicu u obliku rotonde. Od nekoliko planinara sam čuo da je tu najljepši pogled na Velebitu. Nažalost, meni je preostalo samo da vičem u maglu: „Ima li koga!?“

Od očekivanog toplog skloništa sam pronašao samo jzeovitu kuću koja kao da je ostala zarobljena u ratnom vremenu. Ubrzo se rosa pretvorila u kišu a ja sam počeo shvaćat da ću morati nastaviti dalje. Nisam htio da me još jače nevrijeme zarobi na ovakvom mjestu pa sam još jednom pogledao kartu. Za tri sata sam na Šugarskoj dulibi, skloništu koje se nalazi na 1212 metara,

Bukova šuma je prokišnjavala i za pola sata sam već bio mokar do kože. Ali tek onda sam trebao propješačiti visoravne. Izložen vjetru i kiši nisam htio raditi pauze. Pola puta su sačinjavali visoravni na kojima sam imao trenutke kada  bi se zapitao: „Što ti je ovo trebalo?“ A i magla je postajala sve gušća i noć samo što nije pala. Već cijeli izbezumljen od umora, pothlađenosti i traženja stigao sam do skloništa. Iznenadio sam se kada sam shvatio da kontejner koji sam tražio na Panosu je zapravo na Šugarskoj dulibi. Ušao sam u tu metalnu kostrukciju od 8mx3mx2m i ugledao suha drva i pećnicu. Ponovno me prošao euforičan osjećaj. Ne trebam tražiti mokra drva po kiši i njma pokušati zapaliti vatru. Koji sam ja sretnik!


Tri dana Šugarske dulibe

Razvukao sam konop iznad pećnice i objesio svu mokru robu da se suši. Sušio sam se i ja i kuhao paštu s tunjevinom. Ali pećnica se nije nikako mogla namjestiti kako treba. Svaki jači zapuh vjetra zadimio bi kontejner. Ubrzo sam se treskajući od groznice zavukao u vreću i zaspao.

Kada sam se ujutro probudio nisam se osjećao najbolje a vani se kiša počela lediti u dodiru sa tlom. Puhala je jaka bura i naglo je zahladnilo. Nisam mogao razabrati kakav je točno krajolik oko mene ali karta je pokazivala da, ako se želim spustiti,  moram pratiti markacije bar pola sata po livadi. Cijeli dan sam se oporavljao od jučerašnje pothlađenosti i pokušao ponoviti „Marin fažol“. Fažol nije bio ni sjena Marinog a i svuda oko mene počelo je grmiti i planina se tresla. Iako svjestan da mi grom ne može ništa unutar te limarije moram priznati da mi nije bilo svejedno čekati kada će opaliti u kontejner. Nevjerovatno koliko dobra muzika može podići moral u takvoj situaciji. Nabio sam slušalice MP3-a u uši i pokušao zanemariti nevrijeme. Namjestio sam alarm na rano ustajanje da imam vremena ponovno proučiti kartu jer odlučio sam se na spust. Dosadilo mi je biti dobrovoljni zatočenik i čim vrijeme malo popusti bježim 

prema moru. 

Jutro je osvanulo i kroz prozor sam mogao vidjeti da je moguće da se situacija pogorša. Bjelina nije bliještila samo od magle već je i od snijega koji je napadao. Bio je to prvi snijeg ove godine u Hrvatskoj. Vrata kontejnera nisam uspio otvoriti iz prve. Morao sam ih nabiti ramenom da bi se otvorila uz zvuk krckanja ledenog okova. Kako ću sada pronaći markacije zatrpane ispod sniježnog pokrivača? Ogoljeni dio puta do stabala je dug i tek u šumi su markacije višlje na stablima. Preostale su mi tri opcije: čekati još jedan dan u nadi da će se vrijeme poboljšati, krenuti i pokušati pronaći put do šumskih markacija ili zvati Gorsku službu spažavanja da dođe po mene. Odlučio sam još malo iskušavati sreću i već za pola sata sam bio na livadi i tražio markacije.

Spas u Lukovu Šugarju

Temperatuta je pala debelo ispod nule. Svaku nekoliko metara bih počeo trčati kako bi me naleti bure gurali s leđa. Magla od koje sam vido desetak metara s mora je izgledala kao klasična „velebitska kapa“ koja se stvara kada puše jaka bura. Nepripremljen za zimske uvjete izgledao sam kao utvara. Duck tapeom sam zalijepio  rub nogavica za gojzerice da mi u njih ne upada snijeg. Na glavu sam zavezao majicu dugih rukava i rukave koristio kao šal. Umjesto rukavica na ruke sam navukao čarape na kojima sam napravio rupu za palac.

Duboke vrtače izmjenjivale su se sa lijeve i desne strane. I dok sam hodao kroz taj apstrktan krajolik osjetio sam nevjerovatnu bistrinu misli. Fokus mi se izoštrio do izuzetne smirenosti koju potiče adrenalin. Bura me pokušavala srušiti pušući mi u leđa te me tjerajući da trčim većim djelom puta. Nakon 20 minuta hoda ne znajući da li idem u pravom smjeru ugleado sam kamen na kojem je crvenim slovima pisalo Lukovo šugarje sa strelicom koja je pokazivala lijevo. Predivnog li osjećaja znajući da sam pogodio put. Još malo da nađem ulaz u šumu i spašen sam. U trenutku kada sam vidio rub šume znao sam da će biti problema.

Sva stabla na početku šume koja su bila na udaru bure ležala su na podu. Nakon što je pala ledena kiša stabla su popucala poput šibica. Nakon još dvadesetak minuta koji su mi trbali da pronađem ulazak u šumu krenuo sam markacijama prema moru. S osjećajem olakšanja uživao sam brzo napredujući u spustu i berući gljive bukare. Nakon 3 sata stigao sam do magistrale. Sjeo sam uz more i gledao kako se pjeni od bure zbog koje su zatvorili magistralu. Uspio sam ustopati simatičnog Čeha koji me odvezao do Starigrada. Odatle sam autobusom stigao u betonsku džunglu zvanu Zadar.

U udobnosti toplog doma stao sam razmišljati o zadnjem iskustvu planine. Koji su to razlozi zašto bi netko išao sam kroz planine? Zaključak me iznenadio svojom jednostavnošću. Tko jednom iskusi mističnost planine koja vas poput droge prebacuje u izmjenjeno stanje svijesti jednostavno želi još, jer u samoći je taj doživljaj potpuniji i jači. Da li bi ikada ponovno išao sam kroz planinu sam? Naravno i pod jednim uvjetom: da bude lijepo vrijeme!