Bauštela, složenica od dvije njemačke riječi; bau - gradnja i štela - mjesto, drugim riječima lokacija gdje se nešto gradi. Onaj tko je bio sreće da iskusi bauštelu zna da se na tim lokacijama junački radi. Za vrijeme zimskih praznika putevi su me odveli na jednu takvu lokaciju u svrhu popravljanja studentskog budžeta. Fizički poslovi mi nisu nikada bili mrski. Uvijek sam ih gledao kao plaćenu teretanu. I mogu reći da sam na baušteli uživao, većinom. Kombinacija svježeg zraka nakon bure, sunca i fizičke aktivnosti kao da mi je pogodila sretnu žicu. Ekipa na baušteli me podsjećala na ekipu iz filma Parada. Dva Bosanca, dva Albanca, ja kao Hrvat te su nam samo falili Srbin i homoseksualac. Radilo se od mraka do mraka a treća etaža sa krovom polako je dobijala zamišljenu formu.
Obrnuto proporcionalno završavanju radova na ovoj kući rušio se moj stereotip s predrasudama o bauštelcima. Nakon što sam proveo tjedan radeći kao pomoćnik šefa tog gradilišta, simpatičnog i često raspjevanog Želje, počeo sam shvaćati zašto jedan majstor zidar na baušteli ima istu dnevnicu kao sveučilišni profesor. Nekako mi to nije imalo smisla kada sam prvi put razmišljao o tome. O čemu bi trebala ovisiti dnevnica? Onda sam pokušao rezonirati uspoređujući neke osnovne elemetne kao što su dobivanje titule zanimanja, uvjeti rada i nazovimo to društveno korisna svrha.
Za početak, treba promotriti kako se zaslužuje titula majstora zidara na građevini. Ta titula se ne potvrđuje diplomom već su zidari samoprozvani majstori. Ali da se majstorom ne bi mogao prozvati bilo tko pobrinuo se zakon tržišta u kojem samo oni najbolji ugovaraju sljedeće poslove. I tako, iz godine u godinu, od zidara naučnika do majstora postaje onaj koga će gurati riječ preporuke. I naravno, majstori ne mogu biti svi. Potrebna je fizička kondicija i brzina svojstvena sportašima, spretnost u radu s raznim alatima i sposobnost brzog odlčivanja. Naravno da to ne može biti svatko, pogotovo za to što dug put od naučnika do majstora najčešće je popraćen bez zaštite od vanjskih atmosferlija.
S druge strane, kako se postaje sveučilišni profesor? Dugogodišnjim akademskim obrazovanjem za vrijeme čega se ne zarađuje već je najčešće potrebno uzdržavanje od strane roditelja ili države. Za rad su potrebne retoričke vještine i duboko poznavanje materije specijalizirane struke. Naravno, ni to ne može biti svatko a statistika to potvrđuje i kaže da samo 7% Hrvata ima visoko obrazovanje. Moram primjetiti da ni biti student bez samostalnih primanja nije lako. Dok zidar naučnik šljaka za dnevnicu prosječne hrvatske plaće, student se treba strpiti na svoju neovisnost.
A kada se usporede uvjeti u kojima rade zidar majstor i sveučilišni profesor tek tada dolazimo do očitog zaključka da rad po nesnosnim vrućinama ili hladoćama, vjetru, snijegu, kiši je teži od onog u klimatiziranom uredu ili predavaonici. Ta razlika definitivno ide u prilog zidarske dnevnice. Također su u stalnoj opasnosti da im nešto padne na glavu ili da sami padnu sa velike visine. Ali i činjenica je da fizički rad, popularnije zvan „kičmatrans“, često uzrokuje probleme s kralježnicom te u godinama pred mirovinom sve teže je živjeti od fizičkog rada zbog zdravstvenih problema. Također plus za dnevicu zidara.
Ali što je sa kategorijom društvene koristi ovih zanimanja? Naši intelektualci i akademici svojim radom teže društvenom napretku i svoju svrhu nalaze u svojoj socijalnoj koristi. Ali ne bi imali gdje obavljati svoj društveno koristan rad bez znanja jednog majstora zidara da im sagradi od jednog lijepog sveučilišta do ostale arhitekture kojima se divimo dok prolazimo gradom. Isprepletenost i ovisnost ova dva zanimanja je ista kao i što je u životu sve povezano pa mi se čini da je i društvena korist podjednaka.
Napokon, dolazim do zaključka da je zanimanje jednog bauštelca itekako podcijenjen u odnosu na zanimanje profesora a podjednaka dnevnica itekako zaslužena. Svha ovog posta je promjeniti stereotipe onih koji bauštelce vide samo kao lijene radnike pretežito bosanske pripadnosti sa pivom u ruci. Znanje jednog zidara se stječe cijeloživotnim iskustvom kao i profesorsko znanje. Za kraj ću prepričati jednu anegdotu iz Švicarske.
Poznanik koji od nedavno u toj ekonomski razvijenoj zemlji postavlja knauf, obučen u malo zaprljan radni kombinezon, ulazi u autobus nakon posla. Autobus je pun ljudi i sva su mjesta popunjena. Ali tada se diže stariji gospodin i kaže: „Sjednite, vi ste radili cijeli dan.“ Dotični poznanik koji je odrastao u Hrvatskoj ostao je zaprepašten jer, kako kaže, tu nije nikada doživio takvo poštivanje običnog bauštelca...
Nema komentara:
Objavi komentar